Blažena između žena – o ljepoti žene u Bibliji
Duhovni članak za Dan žena – o ljepoti, dostojanstvu i jedinstvenoj ulozi žene u Svetom pismu i kršćanskoj predaji.
Postoji trenutak u Lukinom evanđelju koji, ako ga čitaš polako, može stati dah.
Marija, mlada žena iz Nazareta, upravo je čula nevjerojatnu vijest. I prije nego što je uspjela sve procesuirati, kreće na put – hitro, kaže Luka – prema svojoj starijoj rodbini Elizabeti. Kada Marija uđe u kuću i pozdravi je, dijete u Elizabetinoj utrobi – budući Ivan Krstitelj – zaigra od radosti.
I Elizabeta, ispunjena Duhom Svetim, uzviknula je glasno: "Blažena ti između žena!"
Nije rekla: korisna. Nije rekla: poslušna. Nije rekla: jaka.
Rekla je: blažena.
Žena kao slika punine
Od samog početka Biblije, žena nije sporedna figura. Stvaranje Eve nije naknadna korekcija – to je dovršetak. "Nije dobro da je čovjek sam" (Post 2,18) – i tek kada je žena stvorena, tekst kaže da je sve "veoma dobro".
Žena nije stvorena kao pomoćnica u smislu sluge, nego kao ezer – hebrejska riječ koja drugdje u Bibliji opisuje samog Boga kada pomaže Izraelu. To nije mala riječ. To je riječ koja nosi u sebi prisutnost, snagu, sustvaralačku moć.
Čovjek i žena zajedno – kao slika Božja. "Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju stvori ga, muško i žensko stvori ih." (Post 1,27) Nije slika Božja samo muškarac. Nije samo žena. Oboje zajedno nose u sebi nešto od Boga koji je ljubav i zajedništvo.
Marija – punina ženske ljepote
Ako postoji jedna ženska figura koja je u kršćanskoj tradiciji postala ogledalo svega što žena može biti, to je Marija.
Ne zato što je bila savršena u smislu hladne nepogrešivosti. Nego zato što je bila cjelovita. Bila je djevojka koja se pitala i ne razumjela – "Kako će to biti?" Bila je majka koja je pohranila stvari "u svom srcu" jer ih nije uvijek razumjela. Bila je žena koja je stajala pod Križem kada su svi ostali pobjegli.
U njoj se sreću suprotnosti koje samo žena može tako nositi: nježnost i snaga, šutnja i riječ, radost i bol – sve u jednom tijelu, jednom životu, jednom da.
Pjesma nad pjesmama – jedna od najljepših knjiga u cijeloj Bibliji – slavi ljubav između muškarca i žene jezikom koji je toliko nježan i toliko tjelesno prisutan da su generacije čitatelja ostale bez daha. "Lijepa si, ljubavi moja, lijepa si." Bog nije rekao da je tijelo loše. Bog je rekao da je ljepota dobra.
Žene koje su čuvale srce priče
Kroz cijelu biblijsku povijest, žene su bile one koje su pamtile. Koje su čuvale.
Marija je "čuvala sve te riječi i razmatrala ih u svom srcu" (Lk 2,19) – dva puta Luka bilježi isti glagol. Ona nije samo sluša i zaboravila. Čuvala je. Razmatrala. Nosila u sebi.
Žene su bile prve na grobu – ne iz slučajnosti, nego iz ljubavi koja nije znala prestati. Dok su učenici bili zaključani od straha, žene su hodile u tamu s miomirisima. I njima je prvi povjerena vijest koja je promijenila povijest.
Postoji nešto duboko u ženskoj naravi – sposobnost da se nosi ono što je krhko, da se čuva ono što je vrijedno, da se bude prisutna u trenucima koji su preintenzivni za bijeg. To nije slabost. To je dar.
Elizabeta, Ana, Rut – žene koje su čekale i dočekale
Elizabeta je čekala dijete cijeli život. U starosti, kada se više nije nadala, postaje majkom Ivana Krstitelja. Njezina radost – "učini mi Gospodin po milosrđu svome" – nije radost koja je zaboravila bol čekanja. To je radost koja je prošla kroz bol i izašla na drugu stranu.
Ana, prororica u Hramu, bila je stara i udovica. Svaki dan je bila u Hramu. I kada je na kraju ugledala dijete Isusa kojeg su Josip i Marija donijeli na prikazanje, prepoznala je ga odmah. Godinama vjerne prisutnosti izoštrile su joj oči za trenutak kada je on konačno došao.
Rut nije imala ništa – ni dom, ni narod, ni budućnost zajamčenu. Imala je ljubav prema Naomi i odluku da ne ostavi ono što je vrijedno samo zato što je teško. I ta ljubav postala je temelj iz kojeg će, nekoliko naraštaja kasnije, doći David – i na kraju, sam Isus.
Žene u Bibliji rijetko ulaze u povijest kroz vrata moći. Ulaze kroz vrata ljubavi, vjernosti, strpljenja i prisutnosti. I te su im priče sačuvane – jer su važne.
Danas, 8. ožujka
Dan žena nije samo dan cvijeća i čestitki – premda i to ima svoju ljepotu. To je dan kada vrijedi stati i pogledati: tko su žene u tvom životu koje su čuvale? Koje su bile prisutne? Koje su hodile u mrak s miomirisima?
Možda je to tvoja mama koja je ustajala noću kada si bio bolestan i nije pričala o tome. Možda je to prijateljica koja je sjedila uz tebe u najtežem trenutku i nije govorila ništa, samo bila. Možda je to baka koja je znala moliti, i čija je molitva nosila obitelj godinama a da nitko nije ni znao.
Elizabeta je rekla Mariji: "Blažena ti između žena." Možda je danas dan da to kažemo ženama oko nas. Ne kao kompliment – nego kao istinu.
"Lijepa si, ljubavi moja, lijepa si." — Pjesma nad Pjesmama 1,15